Izaija

Poglavlje 57

57:1: Pravednik propada, a nitko to ne uzima k srcu; i milosrdni su ljudi maknuti, to nitko ne razmatra da je pravednik maknut od zla koje dolazi.
57:2: On će ući u mir. Počivat će u posteljama svojim, svaki koji hodi u čestitosti svojoj.
57:3: “No zato pristupite ovamo, vi sinovi vračare, sjeme preljubnice i bludnice!
57:4: Kome se rugate? Na koga usta razjapljujete i kome jezik plazite? Niste li vi djeca prijestupnička, sjeme obmane,
57:5: vi koji se raspaljujete za idolima pod svakim zelenim stablom koljući djecu po dolinama i pod pukotinama stijena?
57:6: Među glatkim potočnim kamenjem je udio tvoj, oni, oni su ždrijeb tvoj; baš si njima izlijevala žrtvu ljevanicu, prinosila si žrtvu jestivu. Zar da se time utješim?
57:7: Na gori uzdignutoj i visokoj postavila si postelju svoju; baš tamo si uzašla da prineseš žrtvu.
57:8: I iza vrata i dovratnike spomen si svoj postavila. Jer si se drugima raskrila, a ne meni; i uzašla si, prostrla si postelju svoju i sklopila si savez s njima. Voljela si postelju njihovu na mjestu gdje si je ugledala.
57:9: I odlazila si kralju s pomastima, i gomilala svoje mirisne pomasti; i slala si glasnike svoje nadaleko, i srozala si se sve do pakla.
57:10: Izmorila si se veličinom puteva svojih, ipak nisi rekla: ‘Ovdje nema nade!’ Nalaziš život ruci svojoj, stoga nisi požalila.
57:11: I koga si se bojala i plašila da si lagala i mene se nisi sjetila niti si to k srcu svome uzimala? Nisam li ja šutio, i to od davnine; zar me se nisi bojala?
57:12: Ja ću objaviti pravednost tvoju i djela tvoja, jer ti to neće koristiti.
57:13: Kad zavapiš, neka te čete tvoje izbave. Ali će vjetar sve njih odnijeti, ispraznost će ih obuzeti. No onaj tko se u mene pouzda zaposjest će zemlju i baštiniti svetu goru moju.”
57:14: Tada će reći: “Naspite, naspite, pripremite put, uklonite svaki kamen spoticanja s puta naroda mojega.”
57:15: Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji nastanjuje vječnost, a ime mu je Sveti: “Prebivam na visokom i svetom mjestu, te i s onim što je skrušena i ponizna duha, da oživim duh poniznih i da oživim srce skrušenih.
57:16: Jer se neću parničiti zauvijek, niti ću se uvijek gnjeviti; jer bi preda mnom duh klonuo, i duše koje sam ja načinio.
57:17: Zbog nepravednosti njegove pohlepe ja sam se razgnjevio i udario sam ga; sakrio sam se i razgnjevio, a on je otišao prkosno putevima srca svoga.
57:18: Vidio sam puteve njegove, i ja ću ga ozdraviti; i vodit ću ga, i pružiti utjehu njemu i onima koji s njim tuguju.
57:19: Ja stvaram plod usana: “Mir, mir onome koji je daleko i onome koji je blizu”, govori GOSPOD, “i ja ću ga ozdraviti.”
57:20: A opaki su kao more uznemireno kada se smiriti ne može, čije vode mulj i blato izbacuju.
57:21: “Nema mira za opake”, govori Bog moj.