Job

Poglavlje 10

10:1: Duša je moja iscrpljena od života moga, ispusti ću od sebe jadikovku svoju, u gorčini duše svoje progovorit ću.
10:2: Reći ću Bogu: ‘Nemoj me osuditi! Pokaži mi zašto se nadmećeš sa mnom.
10:3: Zar ti je drago da me tlačiš, da djelo ruku svojih prezreš, te da daješ svjetlo savjetima opakih?
10:4: Zar su ti oči tjelesne? Ili zar vidiš kao što čovjek vidi?
10:5: Zar su dani tvoji kao dani čovjekovi? Jesu li godine tvoje kao dani ljudski,
10:6: da si nepravdu moju ispitao i grijeh moj istražio?
10:7: Znaš da nisam opak, i da nema nikoga koji me iz tvoje ruke može izbaviti.
10:8: Tvoje su me ruke načinile, i oblikovale me zajedno sa svih strana, a ipak me ti uništavaš!
10:9: Sjeti se, zaklinjem te, da si me kao glinu načinio; i zar ćeš me u prah ponovo vratiti?
10:10: Nisi li me kao mlijeko izlio i poput sira me zgrušao?
10:11: Odjenuo si me kožom i mesom, i kostima i tetivama si me opleo.
10:12: Dodijelio si mi život i naklonost, i pohod tvoj sačuvao je duh moj.
10:13: I to si u srcu svome sakrio, i znam da je to kod tebe.
10:14: Ako li sagriješim, tada me ti obilježiš te me nećeš odriješiti od nepravde moje.
10:15: Ako sam opak, jao meni, a ako li sam pravedan, ipak ni glavu neću dići. Sit sam sramote, stoga pogledaj moju tjeskobu!
10:16: Jer se ona povećava. Loviš me kao bijesan lav, i opet na meni pokazuješ da si čudesan.
10:17: Obnavljaš svjedočanstva svoja protiv mene, i nada mnom povećavaš jarost svoju; smjene i bojne su protiv mene.
10:18: Zašto si me onda iz utrobe izveo? Da sam li bar duh predao i da me nijedno oko nije vidjelo!
10:19: Bio bih kao da me ni bilo nije, bio bih iz utrobe u grob odnesen.
10:20: Nije li malo dana mojih? Prestani onda, pusti me na miru, da se još malo tješim,
10:21: prije nego odem ondje odakle se neću vratiti, i to u zemlju tame i sjene smrti,
10:22: zemlju tame, poput tame sâme i sjene smrti u kojoj nema reda, i gdje je svjetlost poput tame.’ ”