Job

Poglavlje 14

14:1: Čovjek koga je žena rodila malo dana ima i pun je nevolja.
14:2: Nikne poput cvijeta i bude posječen, i bježi kao sjena i ne ostaje.
14:3: A ti, zar i na takvog oči svoje otvaraš i dovodiš me sa sobom na sud?
14:4: Tko li može čisto izvući iz nečistog? Nitko!
14:5: Pošto su njegovi dani određeni, kod tebe mu je broj mjeseci njegovih, ti si odredio granice njegove koje ne može prijeći,
14:6: odvrati se od njega da može počinuti, sve dok kao najamnik ne dovrši svoj dan.
14:7: Jer ima nade za drvo, kad se posječe, da će ono opet potjerati i da mladice njegove neće stati.
14:8: Iako mu korijen i ostari u zemlji i panj njegov umre u tlu,
14:9: no kad okusi vodu, ono će propupati i pustiti grane kao sadnica.
14:10: Ali čovjek umire, i trune. Da, čovjek predaje duh, i gdje li je on?
14:11: Kao što vode iz mora nestaju i bujice presušuju i sahnu,
14:12: tako i čovjek legne, ne ustaje više, sve dok nebesa više neće biti, neće se probuditi, niti se podignuti iz sna svojega.
14:13: O, kad bi me htio u grobu sakriti, kad bi me zaklonio dok ti gnjev ne prođe, kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš!
14:14: Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti? Sve dane svoga određenoga vremena čekat ću, sve dok mi promjena ne dođe.
14:15: Ti ćeš zvati, a ja ću ti odgovoriti: ti ćeš se zaželiti djela ruku svojih.
14:16: Jer ti sada brojiš korake moje; zar nećeš paziti na grijeh moj?
14:17: Moj je prijestup u vreći zapečaćen i nepravdu si moju prišio.
14:18: I zasigurno se gora ruši i nestane, i stijena se odvaljuje s mjesta svoga,
14:19: voda kamenje troši, a ti ispireš ono što raste iz praha zemaljskoga i uništavaš nadu čovjekovu.
14:20: Nadvladao si nad njime zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otposlao ga.
14:21: Sinovi su mu poštovani, a on to ne zna; i oni su poniženi, ali on to o njima ne shvaća.
14:22: No tijelo njegovo bit će bolno na njemu, i duša njegova u njemu bit će tužna.”