Job

Poglavlje 30

30:2: Pa gdje mi može snaga ruku njihovih koristiti kad je u njima starost propala?
30:3: Zbog oskudice i gladi bili su usamljeni, bježali su u pustinju u davnim vremenima napušteni i opustošeni.
30:4: Trgali su sljez po grmlju, i klekovo korijenje sebi za hranu.
30:5: Od ljudi su bili prognani, (vapili su za njima kao za lopovom).
30:6: Živjeli su u klisurama dolina, u špiljama zemaljskim i u stijenama.
30:7: Njakali su među grmljem, skupljali su se pod koprivama.
30:8: Bili su sinovi luđaka, da, sinovi pokvareni; bili su odvratniji od zemlje.
30:9: A sada sam ja njihova pjesmica, da, ja sam uzrečica njihova.
30:10: Gnušaju me se, bježe dalje od mene i ne suzdržavaju se pljunuti mi u lice.
30:11: Zato što je on odriješio uže moje i pritijesnio me, oni su također preda mnom i uzde otpustili.
30:12: Nad mojom desnicom mladi ustaju, odguruju mi noge i put svoje propasti protiv mene podižu.
30:13: Stazu su moju pokvarili, nesreću su moju postavili, nitko im nije pomagao.
30:14: Došli su na mene kao širok prolom vode, na me se kotrljaju u pustoši.
30:15: Na mene se strahote okreću, dušu moju progone kao vjetar, a blagostanje moje prolazi kao oblak.
30:16: I sada se duša moja izlijeva po meni, stigli su dani nevolje nada mnom.
30:17: Kosti su u meni probodene noću i tetive moje nemaju spokoja.
30:18: Od velike siline bolesti moje odjeća mi se izobličila, steže me kao ovratnik košulje moje.
30:19: U blato me je bacio te sam postao kao prah i pepeo.
30:20: K tebi vapim, a ti me ne čuješ; stojim, a ti se na mene ne obazireš.
30:21: Postao si okrutan prema meni, svojom snažnom ruke ti mi se suprotstavljaš.
30:22: Podižeš me u vjetar, navodiš me da na njemu jašem i razlažeš moje bivstvo.
30:23: Jer znam da si me do smrti doveo i do kuće određene za sve žive.
30:24: Bilo kako on neće ruku svoju ispružiti do groba, premda vapi u svojoj propasti.
30:25: Nisam li ja plakao nad onim koji je bio u nevolji? Nije li se duša moja ražalostila nad siromasima?
30:26: Kad sam poželio dobro, tada mi je došlo zlo; i kad sam čekao na svjetlost, došla je tama.
30:27: Utroba je moja uzavrela i ne može otpočinuti; dani nevolje su me predusreli.
30:28: Otišao sam tužan bez sunca, ustao sam i u zajednici zavapio.
30:29: Brat sam zmajevima i drug sovama.
30:30: Koža je moja na meni crna, a kosti su mi izgorjele od vrućine.
30:31: Čak se i harfa moja pretvorila u tugu, a svirala moja u glas onih koji plaču.