Propovjednik

Poglavlje 6

6:1

Postoji jedno zlo koje sam bio vidio pod suncem i ono je zajedničko među ljudima.

6:2

Čovjeku kome je Bog dao bogatstvo, imućnost i čast tako da ništa ne nedostaje duši njegovoj od svega što poželi, ali mu Bog ne daje sposobnost da od toga jede, nego to jede tuđinac. To je ispraznost i to je zla bolest.

6:3

Ako čovjek rodi stotinu djece i živi mnogo godina, tako da dana njegovih godina bude mnogo, a da duša njegova ne bude ispunjena dobrima i da ni ukopa ne bi imao, kažem da je bolje nedonošče od njega.

6:4

Jer ono dolazi uzalud i odlazi u tamu i ime će mu biti tamom pokriveno;

6:5

štoviše ni sunca nije vidio niti bilo što spoznao, ono je spokojnije od onog drugog.

6:6

Da, premda bi taj živio i dva puta tisuću godina, tako da dobra ne bi vidio: ne odlaze li svi na jedno mjesto?

6:7

Sav je trud čovjekov zbog usta njegovih, a glad njegova se ne zasićuje.

6:8

Jer što ima mudri više od ludog? Što ima siromah koji zna hodati pred živima?

6:9

Bolji je pogled očima nego lutanje željama. I to je ispraznost i mučenje duha.

6:10

Ono što je bilo, već ima ime; i zna se što je to čovjek; niti se on može boriti s moćnijim od sebe.

6:11

Budući da postoji mnogo toga što umnaža ispraznost, što je čovjeku najbolje?

6:12

Jer tko zna što je dobro za čovjeka u ovom životu, sve dane njegovog ispraznog života koje on provodi kao neka sjena? Jer tko će reći čovjeku što će biti poslije njega pod suncem?