Job

Poglavlje 10

Job nastavlja besjedu

10:1

Duša je moja iscrpljena od života moga, ispusti ću od sebe jadikovku svoju, u gorčini duše svoje progovorit ću.

10:2

Reći ću Bogu: ‘Nemoj me osuditi! Pokaži mi zašto se nadmećeš sa mnom.

10:3

Zar ti je drago da me tlačiš, da djelo ruku svojih prezreš, te da daješ svjetlo savjetima opakih?

10:4

Zar su ti oči tjelesne? Ili zar vidiš kao što čovjek vidi?

10:5

Zar su dani tvoji kao dani čovjekovi? Jesu li godine tvoje kao dani ljudski,

10:6

da si nepravdu moju ispitao i grijeh moj istražio?

10:7

Znaš da nisam opak, i da nema nikoga koji me iz tvoje ruke može izbaviti.

10:8

Tvoje su me ruke načinile, i oblikovale me zajedno sa svih strana, a ipak me ti uništavaš!

10:9

Sjeti se, zaklinjem te, da si me kao glinu načinio; i zar ćeš me u prah ponovo vratiti?

10:10

Nisi li me kao mlijeko izlio i poput sira me zgrušao?

10:11

Odjenuo si me kožom i mesom, i kostima i tetivama si me opleo.

10:12

Dodijelio si mi život i naklonost, i pohod tvoj sačuvao je duh moj.

10:13

I to si u srcu svome sakrio, i znam da je to kod tebe.

10:14

Ako li sagriješim, tada me ti obilježiš te me nećeš odriješiti od nepravde moje.

10:15

Ako sam opak, jao meni, a ako li sam pravedan, ipak ni glavu neću dići. Sit sam sramote, stoga pogledaj moju tjeskobu!

10:16

Jer se ona povećava. Loviš me kao bijesan lav, i opet na meni pokazuješ da si čudesan.

10:17

Obnavljaš svjedočanstva svoja protiv mene, i nada mnom povećavaš jarost svoju; smjene i bojne su protiv mene.

10:18

Zašto si me onda iz utrobe izveo? Da sam li bar duh predao i da me nijedno oko nije vidjelo!

10:19

Bio bih kao da me ni bilo nije, bio bih iz utrobe u grob odnesen.

10:20

Nije li malo dana mojih? Prestani onda, pusti me na miru, da se još malo tješim,

10:21

prije nego odem ondje odakle se neću vratiti, i to u zemlju tame i sjene smrti,

10:22

zemlju tame, poput tame sâme i sjene smrti u kojoj nema reda, i gdje je svjetlost poput tame.’ ”