Job

Poglavlje 7

Job nastavlja govoriti

7:1

Nije li čovjeku određeno vrijeme na zemlji? I nisu li dani njegovi nalik na dane najamnika?

7:2

Kao što sluga žarko žudi za hladom, i kao što najamnik čeka plaću za svoj posao,

7:3

tako su me zapali mjeseci ispraznosti i zamorne noći su mi određene.

7:4

Kada legnem, kažem: ‘Kada ću ustati i kada li će noć proći?’ I zasitim se prevrtanja do osvita dana.

7:5

Tijelo mi se zaodjenulo crvima i grumenima zemlje, koža mi je popucala i postala odvratna.

7:6

Dani su moji brži od čunka i provedeni su bez nade.

7:7

Spomeni se da je život moj samo vjetar, oči moje više dobro vidjeti neće!

7:8

Oko onoga koji me gleda više me gledati neće; oči su tvoje na meni, a mene nema.

7:9

Kao što se oblak rasplinjava i nestaje, tako onaj koji silazi u grob, više ne izlazi.

7:10

Ne vraća se više domu svome i ne poznaje ga više mjesto njegovo.

7:11

Stoga ja neću zauzdati usta svoja; govorit ću u patnji duha svoga, u gorčini duše svoje ja ću se jadati.

7:12

Zar sam ja more ili kit, da si ti stražu postavio nada mnom?

7:13

Kada kažem: ‘Postelja će me moja utješiti, ležaj će mi olakšati jade’,

7:14

tada me snovima plašiš i prestravljuješ me viđenjima.

7:15

Tako da mi duša izabire gušenje te radije smrt nego život.

7:16

To mi se ogadilo; ne bi živio zasvagda; pusti me, jer su dani moji isprazni!

7:17

Što je čovjek da ga veličaš? I da srce svoje postavljaš nad njim?

7:18

Da ga i svakoga jutra pohodiš i svakoga trena da ga isprobavaš?

7:19

Koliko li dugo nećeš od mene odstupiti, ni pustiti me dok pljuvačku svoju ne progutam?

7:20

Sagriješio sam; što ću učiniti tebi, štititelju ljudi? Zašto si mene postavio kao znak protiv tebe, tako da sam teret samome sebi?

7:21

I zašto prijestupa moga ne možeš oprostiti i ukloniti nepravdu moju? Jer ću sada u prahu zaspati, i ti ćeš me ujutro tražiti, ali me više neće biti.”