Job

Poglavlje 9

Job odgovara

9:1

Nato je Job progovorio i rekao:

9:2

“Znam da je to sigurno istina: no kako da čovjek bude pravedan pred Bogom?

9:3

Ako bi se netko nadmetao s njim, odgovoriti mu ne bi mogao ni jednom od tisuću.

9:4

On je mudar u srcu i snagom moćan; tko se osilio protiv njega i uspio?

9:5

On gore premješta, a one to ni ne znaju; on ih u srdžbi svojoj preokreće,

9:6

on potresa zemlju iz mjesta njezina, i stupovi njezini podrhtavaju.

9:7

On zapovijeda suncu i ono se ne uzdiže; i zvijezde pečati.

9:8

On sâm nebesa je razapeo i po valovima morskim korača.

9:9

On je načinio Medvjede i Oriona i Vlašiće i odaje na jugu.

9:10

On čini silna djela, neistraživa, da, i čudesa koja broja nemaju.

9:11

Evo, ide pored mene, a ja ga ne vidim; i prolazi, no ja ga ne opažam.

9:12

Gle, uzima, tko ga može spriječiti? Tko li će mu reći: ‘Što radiš?’

9:13

Ako li Bog ne bi ustegnuo srdžbu svoju, pod njim se saginju oholi pomoćnici.

9:14

Kako onda da mu odgovorim, i da ja izaberem riječi da se raspravljam s njim ?

9:15

Njemu, premda bih i pravedan bio, još mu ne bih odgovorio, nego bih molbe uputio sucu svome.

9:16

Ako bih ga zazvao i on bi mi odgovorio, još ne bih vjerovao da je on glas moj čuo.

9:17

Jer me olujom lomi i bez razloga umnožava rane moje.

9:18

Ne dopušta mi ni da dah svoj uzimam, nego me puni gorčinom.

9:19

Ako govorim o snazi, evo, on je jak; ako li o prosudbi, tko će mi odrediti vrijeme za zastupanje?

9:20

Kada bih se opravdavao, moja usta bi me osudila; ako li kažem: ‘Ja sam besprijekoran’, dokazala bi da sam i izopačen.

9:21

Da sam ja bio besprijekoran, još ne bih dušu svoju upoznao; prezreo bih život svoj.

9:22

Sve je to jedno, stoga ja kažem: ‘On uništava i besprijekornoga i opakoga.’

9:23

Kad bič najednom ubija, on se smije iskušenju nedužnih.

9:24

Zemlja je predana u ruke opakoga, on sucima njezinim lica zastire. Ako li ne, gdje je i tko je on?

9:25

A dani su moji brži od dostavljača, bježe, ništa dobro ne vide.

9:26

Prošli su kao lađe brze, kao orao što na plijen žuri.

9:27

Kažem li: ‘Zaboravit ću jadikovku svoju, ostavit ću potištenost svoju i utješiti se’,

9:28

bojim se svih muka svojih, znam da me ti ne držiš nedužnim.

9:29

Ako li sam opak, zašto onda da se uzalud trudim?

9:30

Kad bih se vodom sniježnicom oprao, i ruke svoje učinio nikad čišćima,

9:31

opet bi me u jarak zagnjurio, i odjeća moja bi me se gnušala!

9:32

Jer on nije čovjek kao što sam ja, da mu odgovaram i da na sud idemo zajedno.

9:33

Ni nema nekakva posrednika među nama da ruke svoje položi na nas obojicu,

9:34

neka šibu svoju od mene makne, te neka me strah njegov više ne straši!

9:35

Onda ću govoriti, i neću ga se bojati, no to nije tako sa mnom!