Job

Poglavlje 30

30:1

“No sada oni koji su mlađi od mene podsmjehuju mi se, oni čije bih očeve odbio staviti sa psima stada svoga.

30:2

Pa gdje mi može snaga ruku njihovih koristiti kad je u njima starost propala?

30:3

Zbog oskudice i gladi bili su usamljeni, bježali su u pustinju u davnim vremenima napušteni i opustošeni.

30:4

Trgali su sljez po grmlju, i klekovo korijenje sebi za hranu.

30:5

Od ljudi su bili prognani, (vapili su za njima kao za lopovom).

30:6

Živjeli su u klisurama dolina, u špiljama zemaljskim i u stijenama.

30:7

Njakali su među grmljem, skupljali su se pod koprivama.

30:8

Bili su sinovi luđaka, da, sinovi pokvareni; bili su odvratniji od zemlje.

30:9

A sada sam ja njihova pjesmica, da, ja sam uzrečica njihova.

30:10

Gnušaju me se, bježe dalje od mene i ne suzdržavaju se pljunuti mi u lice.

30:11

Zato što je on odriješio uže moje i pritijesnio me, oni su također preda mnom i uzde otpustili.

30:12

Nad mojom desnicom mladi ustaju, odguruju mi noge i put svoje propasti protiv mene podižu.

30:13

Stazu su moju pokvarili, nesreću su moju postavili, nitko im nije pomagao.

30:14

Došli su na mene kao širok prolom vode, na me se kotrljaju u pustoši.

30:15

Na mene se strahote okreću, dušu moju progone kao vjetar, a blagostanje moje prolazi kao oblak.

30:16

I sada se duša moja izlijeva po meni, stigli su dani nevolje nada mnom.

30:17

Kosti su u meni probodene noću i tetive moje nemaju spokoja.

30:18

Od velike siline bolesti moje odjeća mi se izobličila, steže me kao ovratnik košulje moje.

30:19

U blato me je bacio te sam postao kao prah i pepeo.

30:20

K tebi vapim, a ti me ne čuješ; stojim, a ti se na mene ne obazireš.

30:21

Postao si okrutan prema meni, svojom snažnom ruke ti mi se suprotstavljaš.

30:22

Podižeš me u vjetar, navodiš me da na njemu jašem i razlažeš moje bivstvo.

30:23

Jer znam da si me do smrti doveo i do kuće određene za sve žive.

30:24

Bilo kako on neće ruku svoju ispružiti do groba, premda vapi u svojoj propasti.

30:25

Nisam li ja plakao nad onim koji je bio u nevolji? Nije li se duša moja ražalostila nad siromasima?

30:26

Kad sam poželio dobro, tada mi je došlo zlo; i kad sam čekao na svjetlost, došla je tama.

30:27

Utroba je moja uzavrela i ne može otpočinuti; dani nevolje su me predusreli.

30:28

Otišao sam tužan bez sunca, ustao sam i u zajednici zavapio.

30:29

Brat sam zmajevima i drug sovama.

30:30

Koža je moja na meni crna, a kosti su mi izgorjele od vrućine.

30:31

Čak se i harfa moja pretvorila u tugu, a svirala moja u glas onih koji plaču.

---