Propovjednik

Poglavlje 2

Ispraznost užitaka

2:1

Ja sam rekao u srcu svome: “Hajde sada da te isprobam veseljem, stoga se naslađuj užicima!” I gle, i to je ispraznost!

2:2

O smijehu sam rekao: “Ludost je!”. O veselju: “Što ono donosi?”

2:3

Nastojao sam u srcu svome predati se vinu, a ipak srce upoznati s mudrošću; i prigrliti ludost, dok ne vidim što je to dobro za sinove ljudske, ono što čine pod nebom sve dane života svoga.

2:4

Učinio sam si velika djela: sagradio sam sebi kuće, zasadio si vinograde;

2:5

načinio sam si vrtove i voćnjake, zasadio u njima stabala svakovrsnih plodova.

2:6

Načinio sam si jezerca vodena da natapam njima šume gdje rastu stabla.

2:7

Stekao sam si sluge i sluškinje, a imao sam sluge rođene u domu mome, i imao sam veliki posjed od krupne i sitne stoke više od svih onih koji su bili prije mene u Jeruzalemu.

2:8

Sakupio sam si i srebra i zlata i osobito blago kraljeva i pokrajina, nabavio sam si pjevače i pjevačice i užitke za sinove ljudske, kao i glazbala svakovrsna.

2:9

Tako sam postao velik, i napredovao više od svih koji su bili prije mene u Jeruzalemu; i mudrost moja ostala je sa mnom.

2:10

I sve što su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti sam srcu svojemu uskratio bilo kakvo veselje, budući da se srce moje radovalo svakom trudu mojem, i to je bio moj dio od svakoga moga truda.

2:11

Tada sam pogledao na sva djela koja su moje ruke napravile, i na trud kojim sam se trudio to učiniti, i gle, sve je bilo ispraznost i mučenje duha! I nema ništa korisno pod suncem.

2:12

Zatim sam se okrenuo promotriti mudrost i mahnitost i ludost. Jer što može učiniti čovjek koji dolazi poslije kralja? Baš ono što je već učinjeno.

2:13

Nato sam ja uvidio da mudrost nadmašuje ludost, kao što svjetlost nadmašuje tamu.

2:14

Mudracu su oči u glavi njegovoj, a luđak hoda u tami. Ali sam i sâm uvidio da se jedan događaj događa svima njima.

2:15

Tada sam ja rekao u srcu svome: “Kao što se događa luđaku, tako se događa i meni. Zašto da onda ja budem još mudriji?” Nato sam rekao u srcu svome: “I to je ispraznost!”

2:16

Jer ne postoji zauvijek spomen na mudrog više nego na ludog: budući da će u danima koji dolaze sve biti zaboravljeno! I kako umire mudrac? Kao i luđak.

2:17

Stoga sam zamrzio život, pošto je posao koji je učinjen pod suncem meni mučan: jer je sve ispraznost i mučenje duha.

2:18

Da, ja sam zamrzio sav svoj trud kojim sam se trudio pod suncem: zato što to ostavljam čovjeku koji će biti poslije mene.

2:19

Tko zna hoće li on biti mudar čovjek ili luđak? Hoće li pak on gospodariti nad svim mojim trudom kojim sam se trudio i u čemu sam se pokazao mudrim pod suncem. I to je ispraznost.

2:20

Zato sam ja došao na to da sam počeo srcem svojim očajavati zbog svega truda kojim sam se trudio pod suncem.

2:21

Jer postoji čovjek čiji je trud u mudrosti i znanju i pravičnosti, pa sve to ostavlja čovjeku koji se nije trudio oko toga za njegov dio. I to je ispraznost i veliko zlo.

2:22

Jer što čovjek ima od svega svoga truda i muke srca svoga kojom se trudi pod suncem?

2:23

Jer su svi njegovi dani tužni, i mučenje njegovo je jad; da, ni noću srce njegovo nema spokoja. I to je ispraznost.

2:24

Ne postoji ništa bolje za čovjeka, nego da može jesti i piti i da duša njegova može uživati dobra od truda njegovog. I ja sam vidio da je i to bilo od Božje ruke.

2:25

Jer tko može jesti, ili tko drugi može žuriti onamo, više nego ja?

2:26

Jer Bog daje čovjeku, koji je dobar u njegovim očima, mudrost i znanje i radost. No grešniku daje patnju da sakuplja i gomila da može dati za onoga koji je dobar pred Bogom. I to je ispraznost i mučenje duha.