Job

Poglavlje 14

Job nastavlja besjedu

14:1

Čovjek koga je žena rodila malo dana ima i pun je nevolja.

14:2

Nikne poput cvijeta i bude posječen, i bježi kao sjena i ne ostaje.

14:3

A ti, zar i na takvog oči svoje otvaraš i dovodiš me sa sobom na sud?

14:4

Tko li može čisto izvući iz nečistog? Nitko!

14:5

Pošto su njegovi dani određeni, kod tebe mu je broj mjeseci njegovih, ti si odredio granice njegove koje ne može prijeći,

14:6

odvrati se od njega da može počinuti, sve dok kao najamnik ne dovrši svoj dan.

14:7

Jer ima nade za drvo, kad se posječe, da će ono opet potjerati i da mladice njegove neće stati.

14:8

Iako mu korijen i ostari u zemlji i panj njegov umre u tlu,

14:9

no kad okusi vodu, ono će propupati i pustiti grane kao sadnica.

14:10

Ali čovjek umire, i trune. Da, čovjek predaje duh, i gdje li je on?

14:11

Kao što vode iz mora nestaju i bujice presušuju i sahnu,

14:12

tako i čovjek legne, ne ustaje više, sve dok nebesa više neće biti, neće se probuditi, niti se podignuti iz sna svojega.

14:13

O, kad bi me htio u grobu sakriti, kad bi me zaklonio dok ti gnjev ne prođe, kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš!

14:14

Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti? Sve dane svoga određenoga vremena čekat ću, sve dok mi promjena ne dođe.

14:15

Ti ćeš zvati, a ja ću ti odgovoriti: ti ćeš se zaželiti djela ruku svojih.

14:16

Jer ti sada brojiš korake moje; zar nećeš paziti na grijeh moj?

14:17

Moj je prijestup u vreći zapečaćen i nepravdu si moju prišio.

14:18

I zasigurno se gora ruši i nestane, i stijena se odvaljuje s mjesta svoga,

14:19

voda kamenje troši, a ti ispireš ono što raste iz praha zemaljskoga i uništavaš nadu čovjekovu.

14:20

Nadvladao si nad njime zauvijek, i on odlazi; promijenio si mu lice i otposlao ga.

14:21

Sinovi su mu poštovani, a on to ne zna; i oni su poniženi, ali on to o njima ne shvaća.

14:22

No tijelo njegovo bit će bolno na njemu, i duša njegova u njemu bit će tužna.”